Dana 4. avgusta 1995. godine započela je vojna operacija „Oluja“, najveće etničko čišćenje posle Drugog svetskog rata u Evropi. Hrvatska vojska, uz tiho odobravanje Zapada i prećutnu saučesničku tišinu međunarodne zajednice, pokrenula je operaciju čiji je cilj bio jasan — trajno uklanjanje srpskog naroda iz Republike Srpske Krajine.
Za svega nekoliko dana, više od 250.000 Srba iz Like, Korduna, Banije i severne Dalmacije bilo je primorano da napusti vekovna ognjišta. Oko 2.000 ljudi je ubijeno ili se i danas vodi kao nestalo. Među njima su bila i deca, starci, žene. Kolone izbeglica kretale su se pod granatama, u haosu, bez zaštite, ostavljajući za sobom ne samo kuće i zemlju — već i grobove svojih predaka. Ono što nisu mogli da ponesu, ostalo je da izgori. Spaljena sela, oskrnavljene crkve, opljačkane kuće i zgaženi grobovi — to je bila poruka.
Međunarodno priznati zločin — bez kazne
Haški tribunal je u više presuda potvrdio da su tokom i nakon operacije „Oluja“ počinjeni sistemski zločini nad srpskim civilima — ubistva, mučenja, paljevine, pljačke. Ipak, do danas niko nije ozbiljno odgovarao za ovaj pogrom. Politički vrh Hrvatske slavi ovu operaciju kao Dan pobede, dok srpske žrtve ostaju u senci, zaboravljene od sveta, ali i — što je još tragičnije — od pojedinih svojih institucija.
Miloševićev aparat i planirano ćutanje
Da tragedija bude potpuna, neophodno je reći istinu do kraja. Režim Slobodana Miloševića, tadašnji vlastodržac u Beogradu, nije samo okrenuo glavu od sudbine Krajišnika — već ju je aktivno oblikovao.
Godinama pre „Oluje“, Krajiški Srbi su korišćeni kao sredstvo u šahovskoj partiji sa Zapadom, Zagrebom i Sarajevom. Njihovo postojanje bilo je politički zgodno dok su služili kao tampon-zona ili adut u pregovorima. Ali kada su međunarodni pritisci i domaći interesi pokazali da je vreme za „završne poteze“, beogradski režim nije uradio ništa da spreči pogrom. Naprotiv — postoji niz pokazatelja i svedočenja da su određeni segmenti državnog aparata Srbije učestvovali u organizaciji evakuacije, u cilju brzog i tihog povlačenja Srba sa prostora Krajine.
Postoje ozbiljne sumnje da je između Zagreba i Beograda postojao prećutni dogovor, u kome su Srbi iz Krajine bili kolateral — višak koji remeti zamišljene granice i planove. Milošević je ćutao, srpska vojska nije reagovala, a državna propaganda se fokusirala na sliku izbegličkih kolona kao na „tužnu posledicu“, a ne na posledicu izdaje.
Sećanje kao otpor
Danas, kada Republika Srbija i Republika Srpska obeležavaju Dan sećanja na stradale i prognane Srbe iz „Oluje“, neophodno je da se sećanje ne zaustavi na parastosima, venceima i političkim govorima. Neophodno je imenovati odgovorne — ne samo u Zagrebu, već i u Beogradu. Ne smemo dozvoliti da budućim generacijama ostavimo iskrivljenu sliku istorije.
Sećamo se onih koji su ubijeni samo zato što su bili Srbi. Sećamo se onih koji su bežali sa decom u naručju, kroz šumu, pod bombama. Sećamo se onih koji su napustili domove, a nikada se nisu vratili. I onih koji su ostali da ćute — jer im je država rekla da ćute.
„Oluja“ nije običan zločin. To je i zločin kakav do tada nije viđen ali i zločin ćutanja, zločin izdaje, zločin sistema koji je svoje građane prodao za međunarodne poene i tapšanje po ramenu.
Zato neka ne zaboravimo. Jer zaborav ubija istinu, a istina je jedini preostali zaklon prognanima.